Bilo je to jedno divno sunčano jutro prije 5 godina. Ustala sam i spremajući se na posao osjetila sam da nešto ne valja. Jedna strana lica davala mi je čudan osjećaj. Odlučila sam se pogledat u ogledalo i tog trena uslijedio je šok – osmijeh na desnoj strani lica nije se ni upola razvlačio kao onaj na lijevoj. Jao majko – da nije moždani udar!?! Sjevnula mi je kroz glavu strahovita misao. Brže bolje, sva pogubljena, uspjela sam otići do svoje doktorice koja je srećom radila baš ujutro. Pogledala me, ohrabrila me da nije moždani udar ali me svakako uputila na hitnu na Rebro. Primljena sam brzo. Slijede par rutinskih provjera i zaključna dijagnoza – pareza facijalisa. Dobijem recept za udarnu dozu kortikosteroida, neki lijek protiv herpesa (herpes u životu imala nisam, čak ni onaj na usni!), komad papira sa slikama okruglih lica koja izvode različite grimase i objašnjenje da vježbam te grimase kući, a ako se situacija ne popravi za mjesec dana (mjesec dana!!) da onda dođem pa će mi prepisati terapije. Odoh kući u totalnoj komi i psihički rastrojena. Uzmem tablete, krenem odmah piti. Gledam papir s grimasama – ne mogu NITI JEDNU vježbu izvesti. Pokušavam. Lice mi se sve više deformira (ona strana koja funkcionira). Plačem. Dan provedem guglajući sumanuto. Bit će bolje ujutro – ohrabrujem se. Međutim, sljedeće jutro situacija još gora, ono malo pokreta što sam imala na desnoj strani lica, sad je sve nestalo. Odlazim ponovno na hitnu. Šalju me kući. Pijem tablete – više pije moja majica i pod jer ne uspijevam desnom stranom usana obuhvatiti rub čaše. Plačem. Desna strana lica potpuno odumrla. Ništa, ni makac! Ne mogu jesti juhu, curi mi s desne strane, ne mogu piti vodu, ni na slamku – za sve trebaju funkcionalne usne. Ne mogu zatvorit desno oko, ne mogu spavati. Ne mogu pričati, slova izlaze kao nešto sasvim deseto…čovjek nije svjestan što ima dok to ne izgubi. Nakon 2 dana guglanja i plakanja slučajno, iako ja ne vjerujem u slučajnost, nailazim na stranicu Jadranke Brozd i tekst o parezi facijalisa. Zovem, dolazim odmah. Za razliku od hitne ovdje nailazim na osmjeh, na detaljan, individualan pristup pacijentu. Na suvisla objašnjenja i prije svega na realne i dostižne ciljeve – korak po korak – baby steps, ciljevi samo za mene. Vježbe samo za mene, vježbe koje MOGU odraditi. Desna strana mog lica možda jest odumrla ali ne stoji mrtvo ni na tren – idem na vježbe i tretmane u ordinaciju Brozd i moja desna strana radi sve što i lijeva – ok, uz pomoć ruku stručnog terapeuta ali radi! Ne “trune” čekajući da prođe mjesec dana. Nisam ostavljena sama ni na tren. Radim vježbe i uskoro vidim pomake. Imam još više motivacije! Kroz mjesec dana – koje bi provela čekajući i plačući – moje lice je isto kakvo je bilo i prije pareze. Isto!! I dan danas smatram isto što i tad: nikad u životu nisam bolje uložila novac! Da nije bilo fizioterapeutkinje Jadranke Brozd moje lice nikad više ne bi bilo isto. Ja više nikad ne bi bila ista.

Nakon mene, prolazi par godina i jednog popodneva gledam svog supruga – i vidim malu, gotovo neznatnu asimetriju na licu. Istog trena šaljem ga na hitnu i naručujem ga u ordinaciju Jadranke Brozd. Budući da je krenuo s vježbama i tretmanima istog trena njemu se nikad nije lice oduzelo u potpunosti i oporavio se POTPUNO u još kraćem vremenu. Ono što je moglo rezultirati trajnim fizičkim, a onda i psihičkim promjenama završilo je tako da svijetom hodaju dvije pareze facijalisa sa savršenim osmijesima!

Logično je stoga, što sam se – kad sam ostala trudna – uz oduševljenje što i kroz to životno iskustvo mogu tamo zajednički proći, javila u ordinaciju Jadranke Brozd i upisala se sa suprugom na trudnički tečaj.  Ja sam paničar ali sam i controle freak – kombinacija je takva da ako ne znam sve detalje, ako nemam sve odgovore ZAŠTO, ako mi stvari ne zvuče logično – paničarim! Na tečaju za trudnice dobila sam SVE odgovore na moje ZAŠTO i KAKO, dobila sam logična objašnjenja, videe, konkretna životna iskustva i primjere. Dobila sam hrabrost! Dobila sam vježbe koje se mogu raditi svaki dan, ne samo par sati na porodu. Dobila sam na kraju i moju prekrasnu princezu koja je sad već velika i radoznala trogodišnjakinja. Hvala Jadranki Brozd i njezinom timu što su me proveli kroz neka od ključnih iskustva u mom životu.