Jadranka Brozd vlasnica je najstarije privatne prakse za fizioterapiju u Hrvatskoj, živi s autoimunom bolesti i širi radost gdje god se pojavi. Puna je životnog i profesionalnog iskustva pa razgovor s njom uvelike oplemenjuje.

  • Životni poziv fizioterapeuta – što je prevagnulo?

Nikad nisam razmišljala o nekom drugom zvanju, jer zaista moj životni poziv je fizioterapija. Naravno, u skladu s mojom osobnošću i životnim izazovima, nisam započela fizioterapijom već sam po prvoj profesiji medicinska sestra, a tek onda fizioterapeut. Nije mi nimalo žao što sam morala nakon završene više škole nastaviti učenje formalnim i neformalnim edukacijama. Baza sestrinstva dala mi je neka „ljudskija“ pravila u komunikaciji s pacijentima, u traženju načina kako pomoći svakoj osobi koja zatraži, u snalažljivosti i samostalnosti unutar medicinskih zvanja. 

  • Od svih tehnika koje radite, koja vam je u najužem izboru?

Kroz 42 godine radnog staža zaista sam se koristila nizom tehnika. U početku sam se osjećala spremno samo za to i radila po uputama liječnika , a kroz niz godina, stjecanjem različitih znanstvenih i praktičnih edukacija i vještina, postala sam samostalna. Samostalnost nije odluka već osjećaj da sam sposobna prepoznati uzrok i pojavnost simptoma, izabrati terapijsku tehniku koja donosi željeni rezultat, provesti tretman i educirati korisnika te bilježiti dobre terapijske rezultate.
Od svih terapijskih pristupa najveći trag u mom životu je ostavila osteopatija. Ta znanost i vještina mi je, između ostalog, osvijestila fasciju – vezivno-tkivni omotač našeg tijela. Fascinacija terapijskim mogućnostima, i radom s blokiranim fascijama i ožiljcima, pomogla mi je u vlastitoj borbi s dijagnozom sklerodermije koju obilježava upalno promijenjena fascija. Tako, kao manualni terapeut, imam alat kojim dijagnosticiram, tretiram i podupirem ozdravljenje svakog dijela tijela kod najrazličitijih kliničkih manifestacija, ili kada želimo postići vrhunski rezultat kod osobe. 

  • Smatrate li da kvalitetna komunikacija s korisnikom doprinosi ozdravljenju?

Da, apsolutno. Kvalitetna komunikacija nije samo doprinos već baza terapijskog procesa. Ako osoba razumije barem metodologiju nastanka nekog simptoma, lakše ćemo se dogovoriti oko neophodnosti zajedničkih napora pri stvaranju dobrih rezultata. Kvalitetan dijalog se bazira na slušanju s razumijevanjem, propitkivanju simptoma i želja korisnika/pacijenta, smislenom pojašnjavanju uzroka, ali i metodama terapijskih tehnika, a svakako odgovaranju na pitanja. Današnjica je donijela ljudsku otuđenost i često je lijek da se osoba sasluša, jer nema kome iznijeti svoj problem. Mogućnost da pita daje osjećaj uključenosti u terapijski proces, što nam je i cilj. Naša uzrečica je: “Vi ste najvažnija karika svog liječenja! Mi znamo i želimo,  ali vi trebate razumjeti i provesti naše savjete za zdravlje i kvalitetan život“.

  • Kao osoba koja ima dijagnozu Sistemske skleroze, kojim savjetom možete pomoći drugim oboljelima od autoimunih bolesti kako da nastave raditi ono što vole?

Život se živi svaki dan. Imati dijagnozu neizlječive autoimune bolesti nije ugodna spoznaja, ali svaki simptom se danas može pokušati zaliječiti. Dijagnoza je izazov, simptomi su ograničenja, a odluka kakva će biti kvaliteta našeg života ovisi najviše o nama.  Mi smo sretni kad nešto uspijemo uz bol ili neko drugo ograničenje učiniti neki dnevni cilj, ali smo nesretni kad nam se ne ostvare snovi za taj dan. Svakodnevno donosim odluku koliko ću dozvoliti mojim simptomima da me ometu u realizaciji cilja ili ustrajem u saznanju da ću naredni dan morati stati i oporaviti se od preopterećenja. Svatko sam donosi odluku hoće li sklerodermija ili neka druga dijagnoza biti životni partner kojeg nismo birali, ali ide s nama do kraja života, ili je to neprijatelj koji je jači od nas i nemamo šanse za kvalitetan život. Ja biram partnerstvo u kojem nastojim upoznati sve lukavštine kojima me bolest može blokirati, ali i provesti niz tretmana koji mi omogućuju da mogu raditi i zabavljati se u životu. 

Jadranka Brozd s motoristima, Svjetski dan Sklerodermije 2020.
Foto: Mario Poje
  • Da niste odabrali fizioterapiju za životni poziv, što biste drugo izabrali?

Pomaganje ljudima rukama i aparatima da ozdrave moj je životni poziv koji sam prepoznala još u djetinjstvu. Nikad nisam razmišljala o drugom zanimanju. Sada znam da me veseli prenošenje znanja,  dijeljenje informacija i da paralelno s fizioterapijom uvijek sam nekoga učila ili savjetovala. Dobro se osjećam kad na kraju dana dobijem povratnu informaciju od nekoga tko me možda vidi prvi puta u životu,  a ima spoznaju da sam mu promijeniila život na bolje. Davati je uvijek zabavnije i lakše nego primati.

  • Koliko utječe na življenje raditi posao koji volite?

Moj život u prošlih 26 godina je obilježila privatna praksa. Cijelo vrijeme sam stremila ka boljem, educirala sebe i suradnike, stvarala uvjete za dobar timski rad.  Najbolje se osjećam kad se na kraju dana ili radnog vremena rastajemo s osmijehom, kad sa zadovoljstvom  očekujemo izazove koje svakodnevno pružaju naši korisnici usluga, kad izmamimo osmijeh na licu osobe koja je došla s “najvećim mogućim problemom”, a otišla spremna da se samostalno brine o sebi.

  • Kao žena poduzetnica u Hrvatskoj, možete li ohrabriti mlade žene da naprave isti takav iskorak?

Poduzetništvo u fizioterapiji je vrlo hrabar korak. Na žalost, Hrvatska komora fizioterapeuta u proteklih 10 godina nije napravila ništa u zakonskom okviru u koji su nas stavili „pod razno“, prije 26 godina kad su osnovane prve privatne prakse. Stavljeni smo u kategoriju obavljanja radnog procesa osobnim radom, a u međuvremenu smo postali poslodavci, edukatori, vlasnici značajne opreme koja je vrlo vrijedna materijalno, a ne samo terapijski. Tako po odlasku fizioterapeuta u mirovinu svi zaposlenici gube radni status i moraju tražiti drugog poslodavca, a oprema, znanje i mreža zadovoljnih korisnika propada. Ipak, potičem kolegice da kao prave hrabre žene iskorače,  ali ne u naše promašaje,  već da osnivaju poduzeća ili neke druge oblike djelovanja , ali i da potaknu HKF da konačno uredi mogućnosti poslovanja u poduzetništvu. Ipak, ima niz divnih ohrabrujućih primjera mojih kolegica  i kolega koji su nakon nekoliko godina rada u mojoj privatnoj praksi osnovali svoje prakse ili ustanove ili poduzeća i sada odvažno i uspješno rade, ali i educiraju nove naraštaje. Ništa nije uzaludno kad se radi sa srcem.

  • Koliko je za rad važan tim?

Ako niste introvert koji sam sebi dokazuje, ostvaruje i poklanja svoje sposobnosti, znanja i materijalnu dobit, veseli vas rad s timom. Meni je nakon 42 godine rada u struci, s 26 godina privatne prakse u kojoj „ne postoji radno vrijeme“ – moj tim neophodan i nezamjenjiv. Naš timski rad nije ispunjavanje šefovskih naloga (iako se šefa sluša i poštuje) već dijalog svih dijelova tima u korist našeg korisnika tretmana. Nema većeg zadovoljstva kada učitelja savjetuje učenik sa znanstvenim dokazom  i voljom da se program rada izmjeni na bolje. Svatko od nas donosi svoju osobnost, iskustvo, trud, različit dodir, intenzitet, komunikaciju i to nas čini vrlo poželjnim za različite korisnike koji traže svoj oblik terapije. Često netko iz tima dozna niz podataka koje meni, na fizioterapijskoj procjeni, osoba nije rekla iz nekih svojih razloga (zaborav, nesigurnost pri prvim kontaktu, sram), a vrlo su važan dio na koji moramo svi obratiti pažnju kako bismo dobili valjani rezultat. U našem timu su kolege koji rade neke terapijske procese koje ne rade ostali ili ih oni rade na vrlo specifičan način s odličnim rezultatima (kinesiotaping  i miofascijalna relaksacija). Zatim,  imamo kolegice koje su odlične u kreaciji ženskog zdravlja, u radu s preopterećenim menadžerima, u kreiranju priprema kod vrhunskih sportaša. Svatko u timu je vrlo važna karika, a naš korisnik je najvažnija karika – jer smo tu za njega.

Tim JB
Foto: Mario Poje
  • Što vas privatno najviše veseli?

Veselje je niz ugodnih iznenađenja za koja se ne morate naročito truditi. To je moj zaključak u ovim zlatnim godinama. Vesele me moji unuci, moja obitelj, prijatelji, tim u ordinaciji, ali i HUOS-u i drugim udrugama u kojima djelujem. Veseli me dan u kojem sam jača od sklerodermije,  u kojem putujem po svijetu u druženju i hedonizmu. Veseli me sreća ljudi oko mene i dobri zajednički ciljevi; veseli me odlazak na rijeke u Karlovcu; veseli me klupica mog sjećanja. Ja sam u duši vesela osoba. 

  • Radite li i kad odmarate?

Van radnog vremena postoji telefon – vrlo važan faktor u našim životima. Već 26 godina imam isti broj i dostupna sam, kako pacijentima i korisnicima usluga,  tako i djeci i unucima, članovima Hrvatske udruge oboljelih od sklerodermije – mojim prijateljima. Ne postoji radno vrijeme za strah, bolest, nedoumice, potrebe stoga odgovaram kad stignem ili kad se osjećam dovoljno jakom za neke probleme. Nastojim biti od pomoći, ali ne zanemariti svoj odmor. Ipak, svi dobiju odgovor, a tad sam i ja najmirnija. Među onima koji me dobro poznaju već kruži priča koja je istinita i na koju se rado nasmijemo – kad idem na put ili odmor sigurno ću nekome raditi tretmane ili savjetovanja. Ne skrivam da sam na takvim odmorima doživjela nevjerojatne darove, putovanja na egzotična mjesta, susrete i poznanstva s fenomenalnim ljudima. Ne žalim za propuštenim odmorom, jer odmorim s odmakom, a rado dijelim radost malih trenutaka.