Nakon desetak obavljenih manualnih tretmana s edukacijama, zadovoljan rezultatima jedan tata me upitao: „Ima li još nešto što bih mogao učiniti za svog sina?“. Prije nego sam i razmislio, kako će to zvučati jednom roditelju, odgovorio sam: „Poradite na svom držanju.“ . Neko vrijeme gledao je u mene u iščekivanju kako ću se nasmijati ili odgovoriti da se šalim. Kad je shvatio da sam ozbiljan, pomalo zbunjen, odgovorio mi je: „Ne razumijem.“ .

Kad su djeca u pitanju uvijek gledamo dati sve od sebe za njihovu dobrobit. Izdvajat ćemo vrijeme, novac, angažirati stručne osobe, angažirati (opominjati) njih same i pitati se što još možemo za njih učiniti zaboravljajući pri tom jednu jednostavnu činjenicu – djeca su „spužvice“. 

U verbalnoj komunikaciji koriste narječje i naglasak koji slušaju od roditelja, koriste iste fraze, čak i gestikuliraju poput roditelja: mašu rukama, smiju se podižući jedan kut usana više, ukratko – promatraju nas i oponašaju u svemu.

Isto je i s posturom. Djeca ne znaju (niti ih to u toj dobi zanima) što je pravilno držanje. Jednostavno gledaju i kopiraju svoje „idole“. Ponekad su to bake, tete, susjeda koja ih čuva ili netko drugi s kim provode puno vremena. Ipak, najčešće su to roditelji. Promatrate li malu djecu i roditelje iz svog okruženja vidjet ćete kako vrlo često djeca roditelja koji koračaju sitnim koracima imaju isto tako kratke korake, djeca roditelja koji se drže pognuto drže se isto tako, djeca onih koji u hodu bacaju stopala van hodaju isto tako i to nema nikakve veze s genetikom, nego s jednostavnim principom male djece: „radim ono što vidim“.

U nekom dječjem vrtiću radili su jedno jednostavno istraživanje. Rekli su djeci da izvršavaju jednostavne zadatke koje im kažu, davajući im pri tom jednostavne usmene upute, ali su im pokazivali nešto drugo. Npr. rekli bi im dotaknite vrhom prsta svoj nos, ali bi istovremeno svoj prst spustili na svoju bradu. Što je 90 % djece učinilo? Ono što su vidjeli (gledali) – vrhom prsta dodirnuli su bradu.

Želite li zaista da vam djeca imaju zdravu posturu, poradite na svom držanju. Tako nećete morati trošiti ni riječi, ni vrijeme, ni novac na popravljanje nečega što će automatski usvojiti od vas.

Vedran Svečnjak